korisnik offline čune

26.02.2009.

www.myspace.com/dvadesetorica

www.myspace.com/dvadesetorica

19.11.2008.

Smrt USB-a

Ja sam USB stick, marke ZX2p700. Aktivan sam samo onda kada mi je glava zabijena u Port 1, ali obavezno u Port 1, jer Port 2 već dugo ne radi. Preko njegovog ulaza dva komada selotejpa čine slovo X. Tamo se ne može ući.

Slobodno vrijeme provodim uglavnom u kafani. Sjedim sa svojim prijateljima i ispijam velike krigle litijuma. Obično se toliko napijem da ne mogu potrefiti Port. Kažu mi da sam, zapravo, tako i pokvario Port 2. Toliko sam puta glavom udario u njega, da se ovaj potpuno deformisao. Poslije više nisam mogao ući ni kada sam trijezan. Od tada pijan više ne idem na posao. Postao sam odgovorniji posebno od kada u sebi nosim prvijenac. Moj vlasnik kaže da mu ja čuvam njegov prvi kratki film, koji će ga, po njegovom mišljenju, sigurno proslaviti. Zbog toga od sviju nas traži maksimalnu odgovornost. Ja to poštujem. Evo upravo sada idem na posao, čist, uredan, trijezan i nedavno formatiran.

Moj vlasnik me upravo gura u Port 1. Ušao sam bez ikakvi problema, konektovan sam i otvaram svoj um milionima kombinacija brojeva 0 i 1.Naravno, prvi file je onaj o kojem sam vam već govorio...

 

Ring Direk uvijek nakon tuširanja na podu kupatila ostavlja svoj prljav veš. Majka ga  stalno upozorava da to ne radi, te da prljavi veš odlaže u korpu za prljavi veš. Ali, Direk zaboravlja njena upozorenja, tako da je majka prinuđena da prljavi veš prebacuje u njegovu sobu. Uskoro je Direkova soba bila puna prljavog veša. Direk nije znao šta da uradi, pa je sav veš izbacio kroz prozor.

Sutradan su u Direkovu sobu počeli ulaziti ljudi koji su na sebi nosili Direkov prljavi veš. U sobu je ulazilo toliko ljudi da Direk nije imao kud, pa je skočio kroz prozor.

 

Moj vlasnik me je upravo izvadio iz Porta 1. Nemarno me drži u ruci i penje se na stolicu. Konopac koji mi omogućava da ponosno visim oko vrata moga vlasnika, on sada veže za kuku na plafonu, koja je vjerovatno predviđena za luster. Kroz konopac provlači glavu  i jednom nogom odguruje stolicu na kojoj je stajao. Krklja u smrtnom ropcu. Konopac puca i moj vlasnik pada na pod,.a ja... svom silinom...udaram o...o...

 

    

 

08.11.2008.

Uho zahvalno za klempe

Ovo je priča o čovjeku koji je imao uho zahvalno za klempe. Znate li kakvo je bilo to uho? To uho je bilo najzahvalnije uho za klempe što sam ikada vidio u svom životu. Desno uho. Veliko i mesnato. Nastavljalo se ćelavom, kao kugla uglačanom, glavom, koja je na drugoj strani nosila lijevo uho. Preskromna li uha. Nije bilo ni blizu tako grandiozno kao desno. Bilo je potpuno obično. Vlasnika ovoga veličanstvenog uha zvali su Sarmica. Zamišljali su uho kao list kupusa pogodan za motanje sarmi, pa je od milja nastalo Saramica.

Čovjek sa uhom zahvalnim za klempe često je imao problema zbog svoje obdarenosti. Ljudi oko njega nisu se moglu suzdržati od želje da mu opale klempu. U očima im je sijevao neutaživi plam, čelo im se znojilo, a usta sušila od sladostrasti. Kao očarani buljili bi u Sarmicu, a on je očajnički bježao njihovim pogledima. Mnogi od njih nisu mogli izdržati tu bujicu adrenalina, potrčali bi za Sarmicom, pružajući ruke prema njegovom velikom i mesnatom desnom uhu.

Sarmica je morao bježati, često i od desetak ljudi. Bio je istreniran takvim situacijama, izmicao je vješto. Zakleo se da ga neće nikada uhvatiti.

Kada je bio dijete maltretirali su ga klempama, a on bi po cijele noći plakao i rukama čupao svoje veliko uho. Nije im mogao objasniti da to ne rade, ali nije mogao ni iščupati vlastito uho. Nije da nije želio, već nije mogao. Korjen uha je bio tako dubok da je pri svakom pokušaju osjećao bol u petama. Bio je osuđen na doživotno bježanje. Tada se zakleo da ga neće nikada uhvatiti. Uhvatio se za uho i obećao mu da će on biti jedini koji ga smije dotaći. Izvještio je bježanje, i od tada mu niko nije opalio klempu. Sve do jučer.

 

Saramica je radio u trafici, tako da je čitav dan bio sam, sakriven, bez bojazni da će mu neko opaliti klempu. Ili, uopšte vidjeti uho. Od ostalih ljudi ga je dijelio mali prozorčić kroz koji je prodavao cigare, bombone, karte i sve ostalo što se prodavalo. Kada nije bilo kupaca čitao je ljubavne romane sa jeftinim zapletom. U njima je svako imao ljubav, dobar posao, raskošnu kuću, slatkoga psića i prekrasan travnjak, na kojem bi se vjenčali na kraju. Radio je do pet sati, a zatim bi se vratio u svoj mali stan koji se nije puno razlikovao od trafike. U njemu je bio sakriven bez straha da mu neko opali klempu.

Sarmica je svake večeri izlazio u šetnju. Uho bi prekrio šalom i tako hodao ulicama na kojima nije bilo previše ljudi. Uvijek je išao istim putem, putanjom duboko urezanom u njegov mozak. To mu je omogućavalo da nesmetano razmišlja. Ali, zbog toga je postao neoprezan.

Ušao je u malu sporednu ulicu koja je povezivala dvije veće. Polumrak je tu sakrio dva dripca, od kojih je jedan strgao šal sa Sarmicinog uha, a drugi mu opali takvu klempu da se ženi na balkonu trećeg sprata učinilo da je neko nekoga kolutom salame opalio po ćelavoj glavi.

Sarmica je pao na koljena. Suze su mu razlile oči u mutnu sliku bez boja i nade. Sageo je glavu. Da je mogao, odgrizao bi vlastito uho. Svom snagom ga je trgao, ali sa svakim pokušajem bol je bila sve jača. Na kraju, premoren, jedva se dovukao do kontejnera za smeće i tu zaspao.

Ujutru ga je probudilo lupanje iz kontejnera. Nije imao snage da podigne glavu. Čuo je otvaranje poklopca i grebanje tijela o metal. Neko mu je prišao i nježno ga pomilovao po glavi i uhu. Jedva je digao pogled. Ispred njega je stajala žena sa glavom zahvalnom za malja, i blago mu se smiješila.

    

24.10.2008.

Posljednji trzaj majčine vagine

Uvijek podrignem na DNK analizi. Patiš od opravdane sumnje da ti je majka podrigivala dok te rađala. Osjećam se kao posljednji trzaj majčine vagine. Muž je sanjao tanani zubni konac, a ja sam virio iz rupe, očajnički okačen za pupčanu vrpcu..

Boliničarka je upitala drugu bolničarku:

-          Jesi li vidjela konjića?

-          Ja mislila cuko.

-          Jesi li vidjela ono malo vozilo?

-          Ja mislila cuko.

Zamijenili su te s psom. Nisi mogao biti ni konjić, ni malo vozilo, već cuko. Ti si tužni pokus dvoje ljudi koji ne znaju šta bi dalje sa svojim životima. Ti si njihova sreća i radost, zamjena za tugu i prazninu. Ti si njihov cuko, koji će naučiti da govori. A kada to naučim, oni će požaliti što su te rodili, pa će te udarati kajšem. Ja ću u tišini jorgana brojati masnice. Nabreklu kožu posvećeno milovat. Tada ćeš zavoljeti ženske obline, ličit će ti na butine natekle od udaraca. Uskoro će se jorgan početi tresti, rukom ćeš otkriti vlastito međunožje. Rijetko ćeš provirivati napolje, gonit će te stid zbog prijestupa.

Stat ću pred ogledalo i reći. Imam tri dlake. Ponosan na probuđenu muškost, shvatit ćeš da imaš kosu od koje treba napraviti frizuru. U početku će ona biti okupljena oko jednog, kao slučajno zabačenog, čuperka. Ja imam sve više tih čuperaka i više se ne pravim da je to slučajno, niti ih nazivam tom priglupom dječijom riječju – čuperak. Tvoja kosa je zelena. Sve što želiš je biti različit, ali potpuno različit od drugih. Jučer sam ciglom razbio glavu jednom momku koji je imao kosu zelenu kao ja. Krv je neprestano tekla i obojilo mu kosu u crveno. Tada si saznao da je zelenu kosu imao i Šarl Bodler. Bijesan si sjedio na obali mora i mrzio sve albatrose. Utjehu si brzo pronašao, u ukusu vagine. Sad shvataš zašto i podrigneš.

Ja sam našao veliku crnu tašnu. Ja sam našao veliku crnu tašnu. U njoj je bilo veliko crno odjelo. I velike crne cipele. I veliki sat na kojem je vrijeme novac. Oko tebe su visoke zgrade. Nakaze i izrodi više ne hodaju tuda. Strijele su ih rasule sve dok nisu obojili asfalt u crveno. Nisi želio ugaziti u lokvu da ne isprljaš cipele. Posuo si stazu svilenim rubčićima i nježno na prstima poljubio svoju kćer za laku noć. Bacio sam pogled sa 99 – tog sprata u zamjenu za njen osmjeh. Kočijama si se brzo vratio na posao. Veliki sat je otkucao ponoć.

Ja sada uzgajam bundeve. Iz njih vadiš košpe i sa sjetom grickaš bakine bradavice. Kosiš travu, gubiš kosu, sve ćešće zaviruješ preko komšijine ograde. Stat ću pred ogledalo i reći: Imam tri dlake. Želiš se izražavati kratko i precizno.

-          Jesi li vidjela konjića?

-          Ja mislila cuko.

-          Jesi li vidjela ono malo vozilo?

-          Ja mislila cuko.

Zamijenili su te s psom, a ti još uvijek ne shvataš jesam li ja ja ili si ti ti.  

20.10.2008.

Širokozubi kepec

Kakva se to šarena gomila ulicama valja? Da li je to cirkuska trupa radosna ili su to pijani radnici kombinezone naopako izvrnuli? Niti su vješti cirkusanti, niti su radnici sa plućima od katrana. To su čudaci, ekscentrici, nakaze, klovnovi, izrodi i kopilad.

Prvi među njima je širokozubi kepec. Tako ga zovu zbog lopatastih zuba među kojima uvijek ima svakojakog zrnevlja. Ali, to ga ne sputava da se podlo osmjehuje šireći ispucale debele usne od uha do uha. Ćelav je, i jedno oko mu je stakleno. Lijevo. Tijelo mu je prošarano mišićima i ožiljcima, a drvena noga, isto tako lijeva, ne vidi se od golemih čizama koje nosi na bosim nogama. Na sebi ima smeđe pantalone i crveni haljetak. Ah da, usne su mu prekrivene jarko crvenim ružem, a kapci blještavom srebrnom sjenom, iz koje izbijaju duge povijene trepavice. Ruke često diže u zrak, pozivajući ostale na pjesmu, igru i veselje. Iza njega na štulama ide bračni par iz Nikaragve. Priča se da su štule trajno ugradili u stopala, pa sada imaju po tri metra visine. Povorka se dalje nastavlja rogatim ćelavcima, jednogrbim kopilanima, sijamskim blizancima i svim mogućim i nemogućim izrodima. Lelujaju oni tako ulicama, a oko njih se uzdižu visoki stakleni neboderi, stroge poslovne zgrade i veliki reklamni panoi šareni od gluposti konzumenata. Prolaznici ih izbjegavaju, automobili mimoilaze u širokom luku, svi se gnušaju te nakaradne gomile. Čak je i državni radio preporučio da se između dva i tri ne izlazi na ulicu, jer gradom prijeti opasnost za javni moral.

Sami, u nemiru i galami, hodaju tako izopćenici. Vrište i pjevaju, iz velikih boca nazdravljaju. Pljuju po pločnicima, mokre po ćoškovima. Razbijaju flaše o mermer. Čak su i Aleju slavnih polili mješavinom mokraće, govana i sperme. Kakva gnusna gomila!

Hodali bi oni gradom čitav dan, da ih nije Spriječilo. Kada su prolazili širokom ulicom sa devet traka, na kojoj kao što već rekosmo nije bilo automobila, na njih se sruči kiša strijela. Polovina nakaradne gomile klonu. Krv zapljusnu ulicu, beton se pretvori u neku vrstu ljudskog kompota. Kroz vriske i jauke, krv je šikljala iz usta kao vodoskok. Sijamski blizanci, napola ubijeni, batrgali su se u želji da pobjegnu od sebe samih. Kepeca je pogodila samo jedna strijela. U drvenu nogu. I bračni par iz Nikaragve je ostao živ. Povorka je nastavila put. Širokozubi kepec je dizao ruke, pozivao na igru, pjesmu i veselje. Nije želio da ih strijele obeshrabre. Ostali su ga pratili. Ponovo su počeli pjevati, plesati, mokriti i pljuvati. Ponovo su počele i strijele pljuštati. Ovaj put ljudski kompot je bio još gušći. Čak su i kepeca pogodile dvije strijele. Jedna u ruku, a druga u stakleno oko. Muž iz Nikaragve je podlegao, a žena, nageta nad njim, tiho je plakala. Svi ostali su bili ili mrtvi ili ranjeni. Jauci su sablasno odjekivali pustim ulicama. Širokozubi kepec je ponovo dizao ruke, sam sebe pozivao na igru, pjesmu i veselje. Pratio ga je samo tužni pogled žene iz Nikaragve. Strijele su ponovo počele pljuštati. Ali...niti jedna nije pogodila kepeca. On se glasno smijao, ostavljajući za sobom isprekidani trag urina. Strijele su letjele svuda okolo, ali nisu mogle pogoditi kepeca. Lelujao je ulicom, a strijele su lelujale za njim. Žena iz Nikaragve se također smijala, ali ne zadugo. Dvije strijele su je pogodile tačno u oči. Kepec se samo osvrnuo, i kroz zube ispustio pljuvačku pomiješanu sa svakojakim zrnevljem. Nije uspjela pasti na beton, strijele su je raznijele na sve strane. Iz zrnevlja je niklo hiljadu cvjetova, iz cvjetova je niklo hiljade latica. I samo na jednoj, jednoj jedinoj latici, sjedio je širokozubi kepec i glasno se smijao.       

13.10.2008.

Četiri asa

Tišinu je remetio samo isprekidani zvuk miješanja karata. Gusti dim se kovitlao oko pljosnatog lustera ispod kojeg su za zelenim stolom sjedila četiri čovjeka. Njihove poglede sakrivale su tamne naočale, a prsti su rutinski skupljali podijeljene karte. Igrali su pokera, povremeno prinoseći čaše ustima u koja se slijevao slatko-gorki ukus viskija kojem je cigaretni dim davao magične razmjere. Ni najpažljiviji posmatrač ne bi primijetio razliku u njihovim automatiziranim pokretima. Podijeljene karte ubrzo bi kulminirale pobjedom jednog od četvorice igrača, i potom bi započelo novo dijeljenje. Nakon nekoliko sati četvorka se u tišini razišla i svaki je krenuo svojim putem.

 

Najstariji među njima zvao se Kej Teem. Prekaljeni pokeraš. Životna radost (i sve što se pod tim smatra) ticala se samo jedne stvari – igraćih karata. Nije bio oženjen niti je ikada poželio tako nešto. Radio je kao zamjenik šefa osiguranja jedne dobro stojeće kompanije za prevoz ljudi i roba. Posao je obavljao savjesno i nikada se nije pretjerano žalio. Radno vrijeme je uglavnom provodio razmišljajući o beskraju kombinacije između 52 karte, ali to nikada nije uticalo na njegov posao. Rutinske obilaske je obavljao posmatrajući uposlenike kao full-house, ako ih je bilo previše u tom trenutku na poslu, kao poker kraljeva, ako bi ugledao četiri važnija činovnika na okupu, kao grozne karte sa kojima se ne može ništa, ako bi sreo nekoliko čistačica, čuvara ili nižih činovnika. Živio je u špilu karata. Mislim da mu je najveća želja bila da umre u pedesetdrugoj godina. Imao je 47 godina.

 

Najmlađi među njima bio je Diksi Sem, a zvali su ga Žandar, s obzirom da je radio kao policajac. Patrolirao je sivim pločnicima i hvatao sitne kriminalce. Svakoga jutra je doručkovao na istome mjestu, u kafani Četiri asa. Omlet sa šunkom i šolja bijele kafe bila je njegova redovna narudžba. U slobodno vrijeme vozio je bicikl obilazeći one iste pločnike koje je nepogrješivo poznavao. Ljubavni život mu se svodio na ucjenjivanje kurvi koje bi sretao na dužnosti. Odvodio bi ih u svoj mali stan, a za uzvrat im nije smetao u obavljanju posla. Obožavao je doggie style, tako se osjećao dominantnim naspram nezgrapnog ženskog tijela koje se uvijalo pred njima. Nerijetko je to radio pijući pivo i gledajući kroz prozor.

 

Treći član ove pokeraške družine zvao se Rupert Augentaler. Roditelji su mu vjerovatno bili Nijemci, skloni pivu i kobasicama. Bio je debeo i stomak mu je izgledao kao nabreklo vime. Često ga je obuhvatao objema rukama, zadovoljno se smješkajući. Bio je vlasnik maloga grila u kojem su se mogle pojesti sve vrste mesa. Jednoga ljeta je čak služio i meso od kengura, ili su to izmislili zlobnici kako bi dočarali kvalitet njegove ponude. Nije previše mario za to, najvažnije da posao ide. A posao je išao, u njegovom grilu se hranila svakojaka sirotinja. Meso im je pržila njegova debela žena Berta i naplaćivala ga najjeftinije u cijelom gradu. Djece nisu imali, možda i zato što su im polne organe odavno prekrile žute naslage sala.

 

Svakoga petka četvrti za stolom bio je Nusret Hrustempašić. Balkanska seljačina, vična ispijanju rakije iz bokala. Djetinstvo je proveo skačući po papratnim poljanama na glavu. Zamišljao je da je na moru. Roditelji su mu bili jako siromašni i danima je jeo samo poparu sa lukom. Tek ponekad, jednom u nekoliko mjeseci, majka bi mu napravila furdenjaču ili grah sa premalim komadima usoljene govedine. Nusret bi žvakao govedinu i po pet minuta. Kada je odrastao, pošao je u daleki svijet, brzo se snašao i počeo jesti teletinu trpajući velike zalogaje u svoja oguglala usta. Imao je ženu i četvoro djece. Radio je kao preprodavač lažnog nakita.

 

Peta karta bila je pikova dama.

10.10.2008.

1969.

Na obali je tačno 847 betonskih kocki. One prekrivaju šetalište koje se proteže sve do mosta. Upravo tom stazom, upravo sada, idu dva čovjeka. Njihova imena nisu bitna, ne želimo da narušavamo njihovu privatnost. Prije svega, zato što su žohari ovih dana okuraženi, a potom i zbog činjenice da su to dva obična bezlična mulca, čija imena ne bi nimalo doprinijela njihovim beskarakternim pojavama. Uglavnom oni hode, bezbrižno i tupo. Ne bismo ih uopšte primijetili, da nismo pasionirani zaljubljenici u bezličnost i da se ovoj dvojici nikogovića nije desila izvanredna stvar. Kakva stvar? Pa razumije se. Izvanredna.

Njihova nezgrapna tijela odjednom su zastala. Pogledala desno, pogledala lijevo, a potom skrenula u grm. Šta su radila u grmu, e to ne znamo, ali znamo pouzdano da su se tamo zadržala četvrt sata. Prvo su im iz grma izvirile glave, pogledale lijevo, pogledale desno, zatim jedna noga, pa druga, pa treća, pa četvrta. Na poslijetku izađoše ruke i trupovi. Nikogovići izađoše iz grmlja. Kao da su bili malo pomućeni, lijevi krenu desno, a desni krenu lijevo. Sudariše se i padoše natrag u grm. Ne znamo šta su tamo radili, ali pouzdano znamo da su se zadržali dvije četvrti sata ili pola sata, kako vam je lakše.

Izašli su četvoronoške. Prvo lijevim rukama, pa desnim, a zatim desnim nogama, pa lijevima. Lijevi je u ustima imao dva lista, a desni grančicu bez listova. Ispljunuli su lišće i granu, a potom ustali. Stali su na šetalište, pogledali lijevo, pogledali desno, nije bilo nikoga. Krenuli su lijevo i odjednom stali. Noge su im bile zaljepljene za betonske kocke. Otresali su ih tri četvrti sata, ali nisu uspjeli. Kamene kocke su nepomično visile na njihovim nogama. Krenuli su naprijed i stali na novi red kocki. Izvanredno! I one su se zalijepile za njihove noge. Pogledali su gore, pogledali su dole. Mjesec im je bio bliži, a šetalište dalje. Napravili su još jedan korak. Novi sloj kocki zalijepio se za njihove noge. Kocke su se lijepile za noge kao stepenice. Svakim korakom bili su bliže mjesecu. Išli su pravo, ne gledajući ni lijevo ni desno. Na kraju šetališta, mjesec im je bio na dohvat ruke. Pokušali su ga dohvatiti, nisu uspjeli. Ponovo. Opet ništa. Ponovo. Opet ništa. Naizad, pogledaše lijevo, pogledaše desno. Nije bilo nikoga. Stajali su tako čitav sat, kad odjednom ispred njih se pojaviše dvije djevojke. U rukama su držale maslačke. Lijeva djevojka pruži cvijet desnom, a desna lijevom. I tada se desi nešto izvanredno. Naši beskarakterni ljudi se nasmijaše. Jednom, zatim drugi put, a potom i treći. Prinesoše maslačke ustima i puhnuše. Sjemenke se raspršiše na sve strane, ali ne možemo vam pouzdano reći gdje su otišle.

06.10.2008.

Deus ex machina

„U istoriji, je možda, postojala jedna jedina hrišćanska tragedija. On se zbila na Golgoti u magnovenju, u času onog: „Bože, bože, zašto me ostavi“. Taj bljesak sumnje, samo taj bljesak, nosio je u sebi dvosmislenost tragičke situacije. Poslije više nije bilo sumnje u božanstvo Hristovo.“

Albert Camus

 

Brda i planine su se nizali kao nepregledni vijenac ženskih oblina bezgrešnih od začeća. Svojom toplinom obujmili su grad bijel od kamena. Nebo kao prozirni ogrtač propuštalo je zrake sunca . Samo najupornije grijale su kamen. U dubini zelene rijeke spavao je mrak. Mrak bačen s neba. Neposlušan i skeptičan. Odmah iznad njega hladila se gajba pive, a iznad nje kovitlao se dim sa mirisom roštiljskih kobasica. Između, plivala su djeca, mišića zgrčenih od studeni. Mrak, piva, djeca, dim, nebo. Vertikalna linija stajala je na vrhu svevišnjeg  brda. Nju je presijecala horizontalna linija. Bila je to drvena konstrukcija visoka 20 metara.  

Tok, tok, tok, odjekivalo je tiho. Odakle dolazi taj umiljati zvuk? Tok, tok, tok, čulo se ponovo. Da li to radnici svoja oruđa stišću ili to prozorska okna vjetrom dobuju? Tok, tok, tok, zvuk je umiljat, ali oruđe pregalačko nije, niti vjetar o prozore bije. Tok, tok, tok, pa ko je, ko to zvukove umilne krije? Ja sam djetlić- ptica kljuna znatiželjnog. Tražim šupljinu u ovome drvetu. O djetliću, stvorenje nebesko, to drvo šupljina nema, ono obično nije, ono tajnu života krije. Kako šupljine nema kad upravo napravih jednu, i koliko vidim ne vidim tajnu nijednu. Ti si djetliću prosta ptica, u tebe je sumnje klica. Ne gleda se kljunom, niti se očima kljuca, od bezumne gladi curi ti pljuca. Obriši se oko usta. Evo brišem perje svoje, ali oči moje su moje. Znam šta vide, nema zbora, na jetre mi ide demagogija tvoja. Priprosta li tona u pernata stvora , ali razumijem tvoj duševni kvar. Razmisli, odakle ti jetra, odakle ti pluća, odakle ti bubrezi, gušterača i čmar? E, to ne znam, ja sam ptica, ne mislim, već kljucam. Ali kakvi su ovi što misle bolje bi im bilo da kljucaju. Opet skepsa i samo skepsa. Zato i ne vidiš da šupljina u drvetu ovom nema kraj. Zašto prestadosmo koristiti rime? Ni ja se ne ponosim time, ali ti si prvi krenuo s time. Ne možeš koristiti duple rime. Pa sada ti koristiš duplu rimu, rekao si dva puta rima. Ali, ja sam ptica, ja kljucam, a ti misliš. Ja ne mislim, ja sam mišljenje samo. Ja sam ona rupa kojoj ne vidiš dno. Šta hoćeš da kažeš, da si ti...Da, ja sam. Dobro bacaš rime, za tebe nema zime, vječno ću slaviti tvoje ime. Kanimo se gluposti, nego pogledaj ponovo u tu rupu. Evo, gledam i ne vidim ništa. Vidiš li dno? Ne. Jesam li ti rekao. Šta si mi rekao? Pa rekao sam ti da je to rupa bez dna? I šta to treba da znači? Razmisli. Već sam ti rekao, ja sam ptica, ja kljucam, ja ne razmišljam. Dobro, onda ću ti postaviti pitanje. Može li nešto biti rupa ako nema dna? Može. Mmmmmmm...da, u pravu si, može. Hm. Ovo pitanje mi baš i nije imalo neku poentu? Ali... E, haj' ti navježbaj šta ćeš pitat, a pusti mene da kljucam drvo. Ti misli, a ja ću kljucat, svako neka radi svoje.    

U tom trenutku grom pogodi djetlića i on pade sa drvene konstrukcije sastavljene od jedne vertikalne i jedne horizontalne linije. To vam je pravi kraj.

26.09.2008.

Queer Isus: U ime oca i sina...

U Sarajevu zanimljivo vrijeme. Održan Prvi Sarajevo queer festival. Obezbjeđenja je bilo toliko kao da George Bush na bijelom konju ulazi u Sarajevo, a potkovice mu trošne, pa na svakih sto metara stoji po jedan kovač, spreman da interveniše u slučaju nužde, a oko njih grupice bradatih građana skandiraju: „Zakucaj, zakucaj, zakucaaaj“. Najbolji do svih kovača, Asad, utom diže glavu i kaže: „Šta vam je, pa nije Isus“. Taman što je on to rekao ispred mase prolazi tamnoputi čovjek u sakou. Bradati građani povikaše: „Pa on je crn, ne može biti Isus“. Ali, najmudriji među nijima, Sulejman iz Bugarske, reče: „To je crni Isus, pa da, to jeeee queeeeeer Isus“.

„Jeste, jeste“, povika gomila: „To je gueer Isus. Ko je bez grijeha neka baci kamen prvi“. Tada bradati građani osuše kamenicama, a nesretni šef Bushovog obezbjeđenja jedva spasi glavu.

  I stoje tako bradati građani, gledaju u nas, a mi u njih.

Mislim se, otkud uopšte oni u BiH, i to tako bezgrešni. Sjetim se da su došli prije petnaest godina, donijeli para, kratkih pantalona, aparata za štucovanje brade, te marama za hiljade ženskih glava. Tadašnji predsjednik, ne sjećam mu se imena, ali kažu da se borio za građansku BiH, podjeli im državljanstva, a oni podjeliše pare, te građani BiH pustiše brade i počeše slušati ZZ Top gradu. Tada sam dobio i rođaka s bradom, Allah mu podario Opela karavan, ili mu je Opel karavan podario Allaha, ne znam ni sam, ali misli da on zna. Nisam ga vidio u masi. Valjda mu se pokvarilo grijanje u autu, pa čeka da otopli, a do tada pokušava da zvučnike od 60 vati pretvori u zvučnike od 800 vati, kako bi se čulo da mu treba donacija za popravak grijanja.

   I stoje tako bradati građani, gledaju u nas, a mi u njih.

Sjetim se izjave sina nekadašnjeg predsjednika, onog koji se borio za građansku BiH, koji kaže: “Ne treba nam za vrijeme Ramazana sjećanje na Sodomu i Gomoru“. Bradati građani ga shvatili preozbiljno pa krenuli tući pištoljima građane bez brade, prebili šestoro, sedmoro, osmoro (dok ovo čitate možda još nekog tuku). Kako je samo bilo dobro u Sodomi i Gomori, tamo ljude nisu tukli pištoljima. U ime oca i sina....

Bradati rođak je bio na dženazi moga oca. Prišao mi je i rekao: „Allahovi smo i Allahu se vraćamo“, a zatim sjeo u svoj Opel karavan, i otišao. A moj stari, znam, nikada mi neće oprostiti što mu nisam rekao: "Haj' ne seri".    

 

U ime oca i sina... 

 

 

 


korisnik offline čune
<< 02/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728